"Može li ovo da bude moja kuća?", pitala je tiho jedna djevojčica, gledajući oko sebe.
"I ja bih voljela da živim ovdje", nadovezala se druga, kao da provjerava smije li tu želju izgovoriti naglas.

A to su Ledići. Malo bjelašničko selo u kojem se, daleko od gradske buke i svakodnevnih briga, nalazi Mali porodični dom – mjesto gdje slobodno vrijeme provode djeca bez roditeljskog staranja, djeca iz porodica u riziku od razdvajanja i djeca s poteškoćama u razvoju. Mjesto koje ne pokušava zamijeniti dom, ali često probudi osjećaj da dom može biti i prostor u kojem si viđen, siguran i prihvaćen.

Prethodnog vikenda u Ledićima su boravile četiri djevojčice: dvije iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama, jedna iz Malog porodičnog doma na Marijin Dvoru i jedna iz Malog porodičnog doma u Sokolović Koloniji. S njima su bile direktorica Fondacije Second Belma Mujezinović i volonterka Ajla Đulić, studentica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja trenutno boravi u Studentskom domu Qatar Charity.

Druženje sa macama

Sve četiri djevojčice od prošle godine redovno vikendima pohađaju časove sufare u Udruženju Bistri izvor, gdje ih vodi direktorica Fondacije Second. Trenutno su na raspustu i nastave nema, a novi ciklus časova počinje sljedećeg vikenda. Boravak u Ledićima bio je prilika da se u mirnijem okruženju ponovi prethodno gradivo, ali i da se učenje prirodno uklopi u svakodnevicu – bez pritiska, uz razgovor, igru i zajedničko vrijeme.

 

Najviše su se radovale zajedničkom noćenju, kuhanju i druženju s macama. Same su pospremale kuću, zavirivale u kuhinjske ormariće i od onoga što su pronašle pripremale male poslastice. Učestvovale su i u pripremi jednostavnih jela za ručak i večeru, s ozbiljnošću i ponosom koji često iznenadi odrasle.

"A mogu li ja skuhati rižu? Znam skuhati rižu", rekla je 11-godišnja A., uvjerena u svoje kulinarske sposobnosti.

Iako u početku nisu bile oduševljene planiranim jelima, onog trenutka kada su same učestvovale u pripremi, tanjiri su ostajali prazni. Neke su tražile i dodatak – dva, pa čak i tri tanjira. Hrana je, čini se, imala drugačiji ukus kada je bila rezultat zajedničkog truda.

Poseban doživljaj bilo je spavanje, jer su u sobu smjele unijeti dva mačića o kojima Fondacija Second već neko vrijeme brine. Direktorica Fondacije ih je liječila u Sarajevu, a nakon oporavka vratila na planinu – tamo gdje i pripadaju. Te večeri, mačići su postali ravnopravni članovi ekipe.

Do kasno u noć djevojčice su se igrale s njima, ušuškavale ih u dekice i tiho razgovarale, kao da ne žele pokvariti čaroliju. Mačići su, osjećajući pažnju i nježnost, potpuno mirno ležali u njihovim rukama, spavali s njima i prepuštali se ljubavi koja im je pružena.

Pripreme za Ramazan

Zajedno s volonterkom Ajlom i direktoricom Fondacije, djevojčice su obavljale sve namaze, pripremajući se i radujući nadolazećem Ramazanu. Prošle godine neke od njih su Ramazan u potpunosti ispostile, a ove godine s ponosom govore o svojim planovima.

"I ja ću ove godine ispostiti cijeli Ramazan", rekla je 11-godišnja A., djevojčica koja je s posebnom pažnjom čistila i uređivala kuću. "Moja će kuća biti besprijekorno čista kad se osamostalim. I ići ću u Meku", dodala je, kao da govori o nečemu što se podrazumijeva.

Prije povratka u ustanove alternativne brige koje danas zovu svojim domom, grupa je obišla selo Ostojići i malu džamiju sagrađenu prije dvadesetak godina. Ušuškana u mir ovog sela, džamija je tog dana oživjela dječijim smijehom i grajom. Djevojčice su je istraživale, penjale se na munaru, čitale prijevod Kur’ana i zajedno obavile ikindija-namaz.

Na povratku u kuću, upitane šta im se najviše svidjelo, odgovorile su bez mnogo razmišljanja:

"Mace, džamija i hrana."

A možda bi, između redova, trebalo dodati još nešto – osjećaj da negdje, makar na jedan vikend, možeš zamisliti da je to tvoja kuća.