Već treći put Mali porodični dom u Ledićima otvorio je vrata dragim prijateljima iz Udruženja za osobe sa posebnim potrebama Bosansko-podrinjskog kantona.

Iako im je ovo treći boravak u Ledićima, bio je to njihov prvi dolazak ove godine. Željeli su doći još u aprilu ili maju, u vrijeme proljetnih radova, kako bi nam pomogli u pripremi bašte i sjetvi. Nažalost, zbog nedostatka sredstava njihov boravak tada nismo mogli realizovati.

A oni su Lediće čekali.

Gotovo godinu dana pričali su o ponovnom dolasku, raspitivali se kada će moći doći i pripremali se za dane koje će ponovo provesti u kući koju su, nakon prethodna dva boravka, već počeli doživljavati kao svoju.

Bilo nam je posebno žao što ih nismo mogli ugostiti ranije jer većina članova Udruženja dolazi iz seoskih sredina u okolini Goražda, dok su neki od njih povratnici u Republiku Srpsku. Rad u bašti, obrada zemlje i poslovi oko domaćinstva dio su njihove svakodnevice, pa bi nam njihovo znanje i iskustvo u Ledićima bili od velike pomoći.

Nadamo se da ćemo naredne godine imati dovoljno sredstava da ih ugostimo i u proljeće i da ćemo zajedno s njima pripremati zemlju, sijati i saditi ono što će tokom ljeta koristiti djeca i druge grupe koje borave u Domu.

Ovoga puta – pet dana

Kada smo konačno uspjeli organizovati njihov ovogodišnji dolazak, direktorica Fondacije Second Belma Mujezinović, koja vodi Mali porodični dom u Ledićima, predložila je da ovoga puta ostanu duže.

Prihvatili su prijedlog i odlučili ostati punih pet dana.

A ako je neko pomislio da će tih pet dana provesti odmarajući – nije mogao više pogriješiti.

Navikli da rade i da svako doprinosi zajednici koliko može, vrlo brzo su pronašli poslove i u Ledićima.

Prvog dana pospremili su dvorište i očistili kuću nakon brojnih grupa koje su tokom ljeta boravile u Malom porodičnom domu.

Drugog dana na red je došla bašta. Izvadili su krompir, uredili baštu i pripremili je za zimu.

Trećeg dana uzeli su četke u ruke. Bojili su ogradu, stepenište i šadrvan, ostavljajući iza sebe vidljiv trag svog boravka i pripremajući Dom za mjesece koji dolaze.

Četvrtog dana više nisu bili gosti

Četvrti dan bio je poseban.

Toga dana naši prijatelji iz Goražda više nisu bili gosti Malog porodičnog doma.

Postali su domaćini.

U Lediće su stigli korisnici Ustanove Pazarić, a članovi Udruženja od ranih jutarnjih sati pripremali su ručak i roštilj kako bi ih dočekali kako dolikuje.

Kuhalo se, pripremalo, postavljalo, posluživala se hrana, razgovaralo i smijalo, a kuća i dvorište ponovo su bili puni ljudi.

I upravo u takvim trenucima Mali porodični dom možda najbolje pokazuje ono što želimo da bude – mjesto susreta, pripadanja i zajedništva.

Bez Emire mnogih ovih putovanja možda ne bi ni bilo

Uz njih je, kao i uvijek, bila Emira Hodžić, predsjednica Udruženja za osobe sa posebnim potrebama Bosansko-podrinjskog kantona.

Ona ih okuplja. Organizira. Zove. Planira. Pazi da niko ne ostane zaboravljen. A kada krenu na put, njena briga ne prestaje – tada tek počinje.

Za mnoge članove Udruženja upravo je Emira osoba zahvaljujući kojoj uopće imaju priliku otići na izlet, otputovati izvan mjesta u kojem žive i provesti nekoliko dana negdje drugo.

Oni su toga itekako svjesni.

Ponekad joj kažu nešto što mnogo govori o njihovom strahu za budućnost:

"Ako se tebi nešto desi, nas više niko nigdje neće zvati."

Teško je čuti takvu rečenicu.

Jer iza nje nije samo njihova vezanost za Emiru. Iza nje je strah ljudi koji znaju koliko malo prilika imaju i koliko često njihovo učešće u društvenom životu zavisi od toga postoji li neko ko će ih okupiti, organizirati prijevoz, preuzeti odgovornost i biti uz njih od polaska do povratka kući.

A ni Emiri nije uvijek lako.

I sama živi s brojnim zdravstvenim poteškoćama koje joj, između ostalog, otežavaju kretanje. Pa ipak, kada njeni članovi negdje trebaju krenuti, ona ide s njima.

Brine da su svi tu.

Da su jeli.

Da je svakome dobro.

Da niko nije ostao po strani.

I možda upravo zato odnos koji imaju s njom odavno nije samo odnos predsjednice jednog udruženja i njegovih članova. U njemu ima mnogo više – povjerenja, privrženosti, odgovornosti i osjećaja sigurnosti.

"Mi bismo ovdje mogli živjeti"

Tokom pet dana u Ledićima ponovo se pokazalo koliko malo ponekad treba da bi se čovjek osjećao kao dio nečega.

Ovdje niko nije samo "korisnik", niti je neko gost kojem drugi trebaju služiti.

Jedni kuhaju. Drugi peru suđe. Treći pospremaju. Neko radi u bašti, neko uređuje dvorište, neko farba, a neko pomaže koliko može.

Svako ima svoje mjesto.

Svako je potreban.

I svi zajedno brinu o kući.

Možda zato naši prijatelji iz Goražda svaki put sve teže odlaze iz Ledića.

Nakon što su gotovo godinu dana čekali ovaj dolazak, pet dana prošlo je nevjerovatno brzo.

Govorili su nam da ne žele kući.

Da bi voljeli ostati.

Da bi mogli živjeti ovdje svi zajedno, kao jedna velika familija.

I kada ih gledate kako zajedno pripremaju ručak, dogovaraju ko će oprati suđe, ko će pomesti, ko će otići u baštu, a ko završiti neki drugi posao, shvatite da oni tih pet dana upravo tako i žive.

Kao porodica.

Ne porodica po krvi, nego po brizi koju jedni drugima pružaju.

Peti dan uvijek dođe prerano

A onda je stigao peti dan.

Prebrzo.

Došlo je vrijeme da se spakuju stvari, još jednom pogleda je li sve ostalo uredno i krene prema Goraždu.

Bilo je sjete.

Jer za naše prijatelje Ledići odavno nisu samo kuća na planini u koju povremeno dolaze.

Ovdje pronalaze smiraj i predah od teške svakodnevice. Ovdje imaju prostor. Posao koji mogu uraditi. Nekoga kome mogu pomoći. Nekoga ko treba njih.

Ovdje, makar na nekoliko dana, ne razmišljaju o tome šta im nedostaje ili šta ne mogu.

Razmišljaju šta danas treba uraditi.

Šta ćemo kuhati.

Ko će oprati suđe.

Šta treba završiti u bašti.

I gdje ćemo svi zajedno sutra.

Možda upravo zato svaki njihov novi dolazak sve manje izgleda kao posjeta, a sve više kao povratak na poznato mjesto.

Mjesto na kojem znaju gdje stoje tanjiri, šta treba uraditi u bašti i ko će prvi uzeti metlu, četku ili kuhaču.

Mjesto na kojem imaju svoje obaveze, ali i svoj mir.

Mjesto na kojem se osjećaju potrebnima.

I mjesto iz kojeg ne žele otići.

Da bi vrata Ledića ostala otvorena

Ovaj boravak ne bismo mogli realizovati bez podrške Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, koje već treću godinu finansira najveći dio tekućih troškova Malog porodičnog doma u Ledićima kroz Transfer za podršku vaninstitucionalnim oblicima brige i zaštite.

Zahvaljujući toj podršci ove godine smo mogli ugostiti i članove Udruženja za osobe sa posebnim potrebama Bosansko-podrinjskog kantona i omogućiti im pet dana zajedničkog života u Ledićima.

Troškovi prijevoza, hrane, održavanja kuće i svega onoga što je potrebno da bi jedna ovakva kuća bila otvorena možda se ne vide na fotografijama.

Ali od toga zavisi hoće li ljudi koji su gotovo godinu dana čekali svojih pet dana u Ledićima zaista moći doći.

Zato smo zahvalni Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike što već treću godinu prepoznaje vrijednost ovog projekta i omogućava nam da Mali porodični dom ne bude samo kuća na planini, nego mjesto u kojem djeca bez roditeljskog staranja, osobe sa poteškoćama i druge ranjive kategorije mogu boraviti, družiti se, raditi, učiti, odmarati i osjećati se kao kod svoje kuće.

A mi se nadamo da naredni susret s našim prijateljima iz Goražda nećemo čekati gotovo godinu dana.

Nadamo se da će narednog proljeća ponovo biti ovdje.

Ovoga puta pomogli su nam da baštu pripremimo za zimu.

Sljedeći put želimo da je zajedno zasadimo.

A možda je najveća vrijednost svega što radimo sadržana upravo u njihovoj jednostavnoj želji:

da ne moraju otići iz Ledića i da bi ovdje najradije ostali živjeti – svi zajedno, kao jedna velika porodica.