Prošle sedmice Mali porodični dom u Ledićima ponovo je bio pun dječije graje. U goste nam je stiglo 12 djece iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, u pratnji pomoćnika direktora Amira Muharemovića, diplomiranog pedagoga-psihologa, i Amre Fajić, stručne saradnice – pedagogice.

Za ovu grupu Ledići nisu bili sasvim nepoznato mjesto. Neka djeca ovdje su već boravila prije tri mjeseca, pa je njihov dolazak ovoga puta bio i mali povratak na mjesto koje već poznaju.

A upravo su oni prvi primijetili koliko se toga u međuvremenu promijenilo.

Za samo tri mjeseca Ledići su dobili nove sadržaje, a dvorište i prostor oko doma izgledali su drugačije nego što su ih zapamtili. Posebno ih je iznenadio novi Barakah kutak – prostor za druženje, zajedničke obroke, radionice i aktivnosti na otvorenom. Roštilj je, očekivano, odmah privukao pažnju.

Ipak, najveće iznenađenje čekalo ih je na četiri šape.

Kada su prvi put bili u Ledićima, tu su ih dočekale naše odrasle mace. Ovoga puta po dvorištu je trčala i cijela mala družina mačića.

Mačići su vrlo brzo postali glavne zvijezde boravka. Maženje, hranjenje, nošenje i neprestano provjeravanje gdje je koji mačić postali su dio svakodnevice, a oko njih je gotovo uvijek bilo nekoliko djece.

Ali život u Ledićima nije se svodio samo na igru.

Već prvog dana djeca su krenula u baštu i voćnjak, brala ono što je sazrelo i uživala u plodovima koje su sama ubrala. Paradajz iz bašte je, sasvim jednostavno, završio u rukama i jeo se kao jabuka – svjež, tek ubran.

U kući se, u međuvremenu, kuhalo.

Djeca su posebno uživala pripremajući hranu zajedno sa Amrom, pomažući u kuhinji i učestvujući u pripremi zajedničkih obroka. Nakon toga bi se svi okupili za stolom, baš kao u jednoj velikoj porodici.

Upravo su ti mali, sasvim obični trenuci bili jedan od najvažnijih dijelova njihovog boravka.

Tokom tri dana imali su priliku zaista doživjeti Mali porodični dom – ne samo kao mjesto za izlet, nego kao kuću u kojoj se zajedno živi.

Ustajanje ujutro, zajednički obroci, kuhanje, branje voća i povrća, briga o macama, igra u dvorištu, razgovori, smijeh i male svakodnevne obaveze činili su njihov boravak u Ledićima.

A neke stvari iz prve posjete vrijedilo je ponoviti.

Ponovo smo svratili i u restoran Kod Nesiba u Ledićima, gdje su djeca nastavila jedno od poznanstava iz prethodnog boravka – druženje i igru sa psima. Vlasnik restorana ih je i ovoga puta dočekao kao drage goste i počastio svojim posebnim domaćim ledenim čajem, koji su djeca već dobro zapamtila od prošlog dolaska.

Bio je to još jedan od onih malih trenutaka zbog kojih Ledići polako prestaju biti samo mjesto koje su jednom posjetili, a postaju mjesto u kojem već prepoznaju ljude, životinje i male rituale kojima se raduju kada se vrate.

A između te porodične svakodnevice našlo se vremena i za avanture izvan Ledića.

Dio vremena proveli smo na Bjelašnici, a jedan dan bio je rezervisan za izlet na Ravnu planinu.

Tamo ih je čekalo posebno iznenađenje. Zahvaljujući ljubaznosti domaćina, cijeloj grupi omogućena je besplatna vožnja gondolom, pa su djeca imala priliku planinu doživjeti iz sasvim drugačije perspektive.

Nakon vožnje gondolom uslijedila je još jedna avantura – posjeta Dino parku. Za sve njih bilo je to potpuno novo iskustvo, a fotografije, smijeh i dječije reakcije najbolje su pokazali koliko jedan ovakav dan može značiti.

Na povratku sa Ravne planine napravili smo još jednu pauzu, ovoga puta u Sarajevu. Jedan od zajedničkih obroka imali smo u Ćevabdžinici Zmaj Stanica, gdje su djeca, nakon dana provedenog na planini, uživala u specijalitetima sa roštilja.

Tri dana brzo prođu.

Ali ovaj boravak bio nam je posebno drag upravo zato što su se neka djeca vratila.

Prvi put su upoznala Lediće.

Drugi put su već primijetila šta se promijenilo.

A mi želimo da dođu i treći, četvrti i svaki naredni put – da gledaju kako rastu mačići, uberu ono što je sazrelo u bašti, primijete neki novi kutak u dvorištu i svaki put pronađu nešto što pamte od ranije.

Jer Mali porodični dom u Ledićima ne želimo da bude mjesto za samo jednu posjetu ili jedan izlet.

Želimo da bude mjesto kojem se djeca vraćaju.

Mjesto koje poznaju.

Mjesto u kojem stvaraju svoje uspomene.

I mjesto na kojem će, svaki put kada ponovo dođu, moći reći:

"Vidi šta je sve novo od prošlog puta!"