Prije Ledića obišli su Trebinje, Mostar i Konjic, a Bosnu i Hercegovinu posjećuju po prvi put. Ona se zove Lottie i dolazi sa Novog Zelanda, magistrirala je pejzažnu geografiju i posebno je zanimaju ruralni prostori, održivi razvoj i odnos čovjeka prema prirodi. Ergent je iz Albanije i godinama radi u oblasti projektnog menadžmenta. Zajedno putuju Balkanom, istražujući njegove prirodne ljepote, male zajednice i priče koje se rijetko nalaze u turističkim vodičima.

Automobil su parkirali odmah ispred Malog porodičnog doma u Ledićima i krenuli u obilazak sela. Zaustavili su se ispred table na kojoj piše da je Mali porodični dom smješten u kući koja je proglašena spomenikom narodno-oslobodilačkog rata, mjestu gdje je Josip Broz Tito održao sjednicu Centralnog komiteta i prespavao tokom ratnih godina.

Ipak, najviše ih je iznenadilo nešto drugo — činjenica da selo nije potpuno napušteno. Očekivali su tišinu bez života, a zatekli su obrađene bašte, dim iz ponekog dimnjaka, ljude koji još uvijek dolaze, sade, popravljaju i pokušavaju vratiti život prostoru koji je godinama bio gotovo zaboravljen.

Direktorica Fondacije Second Belma Mujezinović upravo je obrađivala zemlju u blizini kuće kada su joj prišli tražeći više informacija o selu. Kroz razgovor im je objasnila da Ledići nisu napušteno mjesto, već selo koje se polako ponovo oživljava zahvaljujući ljudima koji mu se vraćaju i projektima koji se ovdje razvijaju. Ispričala im je i priču o dobrotvoru Aliji Mulaomeroviću, čija je Fondacija proBITA darovala kuću i zemljište KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo, kako bi nastao Mali porodični dom — prostor namijenjen djeci bez roditeljskog staranja, djeci iz porodica u riziku i različitim programima vaninstitucionalne brige i boravka u prirodi.

Posebno ih je dirnula ideja da djeca upravo ovdje uče kako izgleda život izvan ustanove — kroz zajedničko kuhanje, boravak u prirodi, rad u bašti, brigu o životinjama i svakodnevne male obaveze koje stvaraju osjećaj pripadnosti i doma.

Nakon razgovora i obilaska, poželjeli su i sami dati mali doprinos mjestu koje ih je tako neočekivano dočekalo. Zajedno sa direktoricom Fondacije Second okopali su dio zemlje i posijali jednu lijehu krompira, smijući se kako će sada “imati razlog da se jednog dana vrate i vide šta je izraslo”.

Radili su sve do akšama, a dan su završili zajedničkom večerom na koju ih je direktorica Fondacije Second pozvala i počastila nakon rada u bašti. Uz domaću hranu i čaj od majčine dušice ubrane u Ledićima, razgovor se nastavio dugo u noć — o putovanjima, prirodi, djeci, Balkanu i malim mjestima koja, uprkos svemu, još uvijek čuvaju život.

Iz sela za koje su mislili da je napušteno, otišli su sa potpuno drugačijim osjećajem — da su nakratko postali dio jedne male zajednice koja polako ponovo raste.