U Ledićima su po prvi put osjetili šta znači pravo zajedništvo. Život u zajednici – onakav kakav oduvijek priželjkuju. Da starost dočekaju zajedno, pod istim krovom, kao porodica, a ne u ustanovi koja zbrinjava osobe s poteškoćama u razvoju.

 

Članovi Udruženja za osobe sa posebnim potrebama Bosansko-podrinjskog kantona proveli su tri dana u Malom porodičnom domu u Ledićima – u kući sagrađenoj davne 1922. godine. Ovu kuću je Dom za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo dobio na korištenje od Fondacije proBITRA na period od 99 godina. Uz podršku donatora, Fondacija Second je kuću utoplila i djelimično opremila, a danas se u njoj uspješno provodi program vaninstitucionalne brige, zahvaljujući podršci Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.

"Ledići nisu samo kuća i nisu samo program. Oni su prostor u kojem ljudi dobiju ono što im najviše nedostaje – osjećaj sigurnosti, pripadnosti i zajedništva. Naša želja je da ovakvi boravci postanu redovni i dostupni svima kojima je potreban predah od institucionalnog života i svakodnevnih briga", istakla je Belma Mujezinović, direktorica Fondacije Second.

Upravo ta ideja – da kuća bude živa, otvorena i puna ljudi – ono je što Lediće čini posebnima. Kuća koja je nekada bila tiha danas je mjesto susreta, odmora i ponovnog povezivanja. Zahvaljujući menadžmentu Doma za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo, koji je prepoznao njen potencijal, Ledići su dobili novu svrhu i postali dom mnogima, barem na nekoliko dana.

I kada se jednom iskusi takav prostor, povratak se podrazumijeva.

Kuća u zagrljaju prirode

Članovi Udruženja za osobe sa posebnim potrebama Bosansko - podrinjskog kantona su u Lediće prvi put došli u oktobru ove godine. Toliko im se svidjelo da su bez razmišljanja poželjeli doći ponovo. Ovoga puta stigli su iz sela Kaoštice u Republici Srpskoj, gdje žive kao povratnici, zatim iz Živojevića, Sadbe, Bogušića, Osanice i Vitkovića kod Goražda. Kuća u zagrljaju prirode ponovo im je otvorila vrata, a Ledići su ih dočekali onako kako samo oni znaju – tiho, iskreno i punog srca.

Ovoga puta jedna majka je sa sobom povela obojicu svojih sinova s posebnim potrebama. Prošli put jedan je morao ostati kod kuće – da čuva kravu. Život na selu ne poznaje pauzu, ali ni odustajanje. Kako bi ovaj put svi mogli doći, krava je privremeno povjerena komšiji. Mala, ali velika odluka, jer za ovu majku nekoliko dana mira, sigurnosti i zajedništva znači više od umora i odricanja.

"Mi nikada nigdje ne bismo otišli da nas Emira ne pozove", rekla mi je tiho, gotovo stidljivo, kao da se pravda. A zapravo je u toj rečenici stalo sve – povjerenje, sigurnost i osjećaj da negdje pripadaju.

Emira Hodžić, predsjednica Udruženja za osobe sa posebnim potrebama, godinama je ta koja okuplja, hrabri i povezuje porodice koje žive s brojnim izazovima. Boravak u Ledićima opisuje riječima koje najtačnije oslikavaju ono što se tamo zaista živi:

„Kada jednom dođete u Lediće, u kuću u kojoj je sve mirno i prirodno, sigurna sam da ćete poželjeti doći ponovo. Zahvaljujući našoj Belmi Mujezinović, evo nas već po drugi put u kući u kojoj se pruža toliko ljubavi i topline i u kojoj se osjećamo kao kod svoje kuće. Ovdje imamo sve. Belma nam obezbijedi sve kao da smo domaćini, jer se zaista tako i osjećamo. Odmah se uhvatimo posla kao jedna velika, složna porodica. Svi znamo svoj zadatak – jedni kuhaju kahvu, drugi pripremaju ručak, hranimo mačke koje se umiljavaju oko naših nogu, kao da nam žele reći da se i one raduju što smo tu. Nakon odmora odlazimo u šetnju, da osjetimo i druge čari ovog mjesta, poput prelijepog vodopada. A kada padne noć, zaboravimo na sve probleme uz pjesmu, razgovore i društvene igre.“

A problema ima mnogo. O njima rijetko govore onima koji ne poznaju njihov svijet. Teško je riječima objasniti šta znači podizati dijete s teškoćama u razvoju i živjeti sa stalnom mišlju da bi, nakon njihove smrti, to dijete moglo završiti u ustanovi – samo, bez porodice i poznatog okruženja.

Među njima ima i osoba s blažim smetnjama koje, uprkos ograničenjima, brinu o svojim porodicama. Rade od jutra do mraka, najteže fizičke poslove, kako bi obezbijedili barem osnovno za svoju trpezu. Njihovi životi su ispunjeni borbom, ali i nevjerovatnom snagom i dostojanstvom.

U Ledićima, međutim, ta borba barem nakratko utihne.

"Odzvanjaju zidovi od smijeha, pjesme i razgovora. Teška srca odlazimo na spavanje, jer bismo najradije ostali budni do zore“, kaže jedna od učesnica.

Vaninstitucionalna briga nije alternativa, već istinska potreba

Tri dana su prošla prebrzo. Toliko brzo da su, pred povratak, neki i zaplakali, ne želeći se vratiti svakodnevnim brigama i realnosti. Prije polaska su rekli da sljedeći put žele ostati duže – barem šest dana.

A neko je, uz osmijeh, rekao čak i mjesec.

Ovakvi boravci ne bi bili mogući bez zajedništva brojnih ljudi i institucija. Fondacija Second upućuje iskrenu zahvalnost svim donatorima koji su pomogli da kuća u Ledićima bude utopljena, opremljena i spremna da primi one kojima je najpotrebnija, kao i Domu za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo, koji je ovoj kući dao novu, humaniju svrhu. Posebna zahvalnost ide i Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, čija podrška omogućava da se programi vaninstitucionalne brige u Ledićima ne samo provode, već i kontinuirano razvijaju.

Za ove ljude čistog srca potrebno je tako malo – nekoliko dana mira, osjećaj prihvaćenosti i spoznaja da nisu sami. A zauzvrat daju ono najvrijednije: iskrenu radost, povjerenje i zahvalnost koja se pamti dugo nakon povratka kući.

Ledići su, još jednom, pokazali da vaninstitucionalna briga nije alternativa, već istinska potreba – jer čovjek najbolje raste i zacjeljuje onda kada živi među ljudima, a ne unutar sistema.