Subota je osvanu­la tiha i hladna, ali puna obećanja. Iako neradna, za mnoge je značila predah, ali ne i za one koji su tog jutra krenuli prema Ledićima. Za njih je značila samo jedno – još jedan dan posvećen djeci koja se najviše obraduju jednostavnim stvarima: toplom domu, ljudima koji ih vole i prilici da osjete pripadnost.

U Mali porodični dom u Ledićima stigla je grupa djece iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo, zajedno s mališanima iz tri mala porodična doma – na Marijin Dvoru, Blagovcu i u Sokolović Koloniji. Dovezao ih je Semir Šljivo, vozač Doma, i već pri ulasku u kuću obavio ih je onaj posebni osjećaj topline koji samo ovo mjesto na Bjelašnici može pružiti. Tamo ih je već čekala Belma Mujezinović, direktorica Fondacije Second, pripremivši sve kako bi dan protekao u sigurnom, ugodnom i domaćem okruženju.

Doručak je mirisao na djetinjstvo: domaći sir, suho meso i svježe mlijeko kupljeno od vrijednog mještanina koji drži ovce, koze i krave. A umjesto slatkiša, poslužen im je zdrav izbor: svježe i suho voće uz hrskave, mirisne sjemenke. Vozač Semir je ostao s djecom, režući sir i suho meso, kuhajući mlijeko i pomažući oko stola. Starije djevojčice zauzele su svoje uloge velikih sestara – postavljale su sto i brinule o mlađima, unoseći u kuću onu posebnu toplinu zajedništva.

Nedugo nakon doručka stigao je i direktor Doma, Muhamed Musić, sa suprugom Emsadom i njihovom djecom – tri kćerke i sinom. Stigli su taman na vrijeme da se uključe u pripremu ručka, ali i da s djecom provedu vrijeme prije planirane šetnje. Kuhinja je brzo postala živo, toplo mjesto puno smijeha i zajedništva. Merjem, Halima i Amina preuzele su pospremanje, pravljenje palačinaka i pečenje krompira. Emsada, kao profesionalna kuharica, je pripremala glavni obrok zajedno s Belmom, a direktor Doma je sjedio s mališanima, ohrabrujući ih da probaju zdravu supu od tikve, mrkve i crvene leće.

Kada su se svi najeli, djeca su se utoplila i zajedno krenula ka obližnjem brdu. Snijega nije bilo mnogo – otopio se brzo tih dana – ali ga je bilo sasvim dovoljno da se naprave male staze za sankanje, nekoliko grudvi i pokoji Snješko Bijelić. Dječiji smijeh je odjekivao selom, a s Ledićima je uvijek tako: i malo snijega pretvori se u čaroliju kada dođu djeca.

Posebnu ljepotu dana donijele su i lokalne životinje, jer selo Ledići je poznato po brojnim macama i cukama koji uvijek osjete kada je kuća puna djece. Čim začuju glasove, okupe se oko ulaza, mirno čekajući pažnju. Djeca su ih oduševljeno dočekivala. Jedna umiljata maca ušla je u kuću i ostala – pratila ih je u stopu, mazila se i ponašala kao da je oduvijek dio njihovog malog društva.

Nakon igre u snijegu, djeca su se vratila u toplu kuću gdje ih je čekao popodnevni mir. Svako dijete je uzelo po jednu plišanu igračku, pronašlo svoje mjesto u sobama na spratu i utonulo u odmor. Maca je sklupčana među njima u maloj kućici koju su joj napravili i ukrasili igračkama. Djeca su je mazila, a neki su zaspali s rukom na njenom sitnom tijelu, kao da im čuva snove.

U večernjim satima poslužena je lagana večera, a atmosfera je bila baš onakva kakvu Ledići znaju pružiti: tiha, porodična, sigurna. Djeca su bila umorna, oči su im se sklapale, ali niko nije želio poći. Molili su da ostanu još malo, da se još igraju, da još jednom pomaze macu, da produže dan koji je za njih bio više od izleta – bio je osjećaj doma.

Tek kada se dan sasvim spustio u noć, krenuli su nazad prema Sarajevu. U autu je vladao onaj slatki, mekani umor koji govori da je dan ispunio svaku mjeru radosti i pripadanja.

"A hoćemo li doći sutra?" - pitali su prije izlaska iz kombija.

To je pitanje bilo odgovor na sve.
Na trud odraslih.
Na toplinu kuće.
Na vrijednost jednog dana uloženog u dječije osmijehe.
I dokaz da je subota u Ledićima postala mnogo više od izleta — postala je uspomena na ljubav, sigurnost i malo mjesto koje djeci znači sve.