Postoje porodice koje ne traže pomoć. Ne zato što im nije potrebna, nego zato što se boje posljedica. Jedna od njih živi u malom stanu u kojem najveći teret nije siromaštvo samo po sebi, već stalna neizvjesnost — hoće li sutra biti isto, gore ili nepodnošljivo.

Otac, dvoje djece i strah da bi nemogućnost da se obezbijedi osnovno mogla značiti gubitak onoga najvažnijeg. Majka je porodicu napustila prije nekoliko godina. Otac ne radi. Zdravstveni problemi i otežano kretanje onemogućavaju mu zaposlenje, a svaki pokušaj pronalaska posla završava razočarenjem. U svakodnevnom preživljavanju pomaže mu majka, koliko može. Prvo se plati kirija za stan. Za hranu – onoliko koliko ostane.

Mobilni tim Doma za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo ovu porodicu prati već neko vrijeme. Tokom jedne od posjeta, prošle sedmice, timu se pridružila i direktorica Fondacije Second, Belma Mujezinović. U stanu su zatekli nanu i dedu, koji su došli noć ranije, zabrinuti i nemoćni.

"Zatekli smo prazan frižider. Kupili smo osnovne namirnice da djeca imaju šta pojesti", rekla je nana.

Otac nikada ne traži pomoć. U razgovorima uporno ponavlja da ima sve. Razlog je jasan — strah da bi priznanje potrebe moglo dovesti do toga da mu djeca budu izmještena i smještena u ustanovu. Međutim, stanje na terenu govori drugačije. Upravo zato je Fondacija Second, na poziv mobilnog tima, reagovala i osigurala hitnu pomoć u vidu hrane.

Tokom posjete, dok su odrasli razgovarali u dnevnoj sobi, pažnju je privukao stariji dječak. Bez mnogo riječi, donio je žutu čašu od plastelina u kojoj skuplja novac. Ima oko deset godina. Miran je, ozbiljan, pomalo povučen. Pokazao je svoje školske sveske — uredno ispisane, s posebnim trudom uloženim u matematiku. Rekao je da mu otac pomaže kad god može.

Na pitanje za šta skuplja novac, tiho je odgovorio:

"Da mogu kupiti sendvič kad tata nema."

Sendvič košta dvije marke. Ponekad uspije kupiti i sok. Sabiranje mu ne ide lako, ali se trudi. Brojeći novac zajedno, postalo je jasno da ima dovoljno za četrnaest dana skromnih obroka. Ta informacija donijela mu je vidno olakšanje — rijedak osjećaj sigurnosti u svakodnevici koja je često nepredvidiva.

"Imam za četrnaest dana", ponovio je nani, kao da želi biti siguran da je dobro shvatio.

Fondacija Second ovakve intervencije realizuje zahvaljujući redovnim donacijama. Među donatorima je i Haris, koji sa svojim prijateljima svakog mjeseca prikuplja sredstva namijenjena hitnim slučajevima. Upravo ta kontinuirana podrška omogućava brzo djelovanje u trenucima kada porodice dođu na samu ivicu i kada je pomoć potrebna odmah.

"Svaki dan imamo pozive. Ljudi nemaju osnovno", kaže Amina Pohara, voditeljica Službe za podršku porodicama i djeci, s kojom Fondacija Second često obilazi porodice u riziku.

Prije odlaska, dječaku je upućena molba da se trudi u školi i da izbjegava probleme. Kao mali podsticaj i nada za nešto ljepše, obećano mu je nešto što dugo želi — mali dron. Plavi.

Možda je to sitnica. Ali za dijete koje odrasta između straha i nade, sitnice često znače razliku između odustajanja i vjere da se trud ipak isplati.

Fondacija Second, u saradnji s mobilnim timom Doma za djecu bez roditeljskog staranja, nastavlja pružati podršku porodicama kako bi djeca ostala tamo gdje pripadaju — u svom domu, uz svoje najbliže.