Otišao je naš Dječak — jedna od prvih mačaka koje su prije osam godina učestvovale u terapijskim radionicama Belme Mujezinović, današnje osnivačice i direktorice Fondacije Second, tada organizovanim u prostorijama Udruženja Dajte nam šansu na Alipašinom Polju.

Dječak je tada, zajedno s još pet mačaka, donosio osmijehe i mir djeci s teškoćama u razvoju. Bio je posebno blag, strpljiv i umiljat. Djeca su ga voljela zbog njegove smirenosti i načina na koji bi se privio uz njih dok su ga mazila — kao da je razumio svaku emociju, svaku nesigurnu ruku i svaku tihu potrebu za blizinom.

Od tada, od svih šest mačaka s kojima je počela ova priča, samo su dvije pronašle svoje domove.

Ostale su ostale s nama — i danas o njima brine Fondacija Second, koja trenutno zbrinjava petnaest mačaka u okviru Rezidencije za mačke. Sve čekaju dan kada će naš projekat Mačkambar u Ledićima oživjeti – mjesto gdje će djeca, porodice i terapeuti moći doći i provesti vrijeme uz životinje, u prirodi, okruženi ljubavlju i smirenjem koje one donose.

Dječak, nažalost, nije dočekao taj dan.

Njegovo srce, koje je devet godina širilo nježnost i toplinu, prestalo je kucati prije nego što je ponovo mogao biti s djecom.

Ali ostavio je neizbrisiv trag.

Bio je dokaz da životinje imaju moć da liječe tišinom, pogledom i prisustvom.

I zato će Dječak zauvijek ostati dio misije Fondacije Second — u svakoj mački o kojoj brinemo, u svakom djetetu koje se nasmije kad mu se približi životinja i u svakom koraku prema našem budućem Mačkambaru u Ledićima i Utočištu Ebu Hurejre, koje će čuvati uspomenu na njega.

Belma Mujezinović, direktorica Fondacije Second, prisjetila se kako je počela njihova zajednička priča:

“Dječaka sam spasila s ulice prije nešto više od devet godina, dok je bio još mače. Imao je svega četiri do pet mjeseci. Bio je slab i prljav od zavlačenja pod haube automobila, ali je odmah pokazao koliko je nježan i privržen.

Dva puta sam ga bila udomila — prvi put kod jedne samohrane majke sa sinom, s kojim je spavao u krevetu i potpuno se privikao, ali ga je ona, nažalost, ipak vratila.

Drugi put je bio udomljen i istu noć se otrovao neurotoksinom. Jedva je preživio. Bio je nekoliko dana potpuno slijep, ali se, hvala Bogu, oporavio. Tada sam odlučila da ga više nikada neću dati nikome. Ostao je sa mnom i postao dio naše porodice — i početak priče o terapijskim mačkama.”

Belma dodaje da je Dječak prije dvije godine teško obolio, ali se oporavio.

Ponovo se razbolio prije mjesec dana — uprkos svakodnevnim odlascima veterinaru i šest punkcija zbog nakupljanja vode u plućima, njegovo se stanje pogoršavalo. Voda se vraćala, gubio je na kilaži, a njegovo srce, umorno od borbe, više nije izdržalo.

Iako nisu uspjeli pronaći tumor, sumnjalo se da je riječ o tumoru i FIP-u (mačji infektivni peritonitis), koji se aktivirao zbog oslabljenog imuniteta i koronavirusa prebolovanog prije dvije godine.

“Bio je mačak koji se volio maziti, nosati kao beba. Uvijek bi spustio glavu na rame, kao da zna da tu pripada. Otišao je prerano, ali je ostavio za sobom tišinu punu ljubavi i uspomena koje će zauvijek ostati s nama,” kaže Belma.

🤍 Hvala ti, Dječak.

Zbog tebe znamo da dobrota ima oblik, miris i poglede koji govore bez riječi.