Tokom oktobra naš Mali porodični dom u Ledićima ugostio je sedmero djece iz Malog porodičnog doma Kovačići, koji djeluje u sklopu KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo. Zajedno s djecom u Lediće su stigle i tri odgajateljice, a njihov boravak trajao je tri dana.

Mali porodični dom u Ledićima Fondacija Second vodi zajedno sa KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo, s kojim već godinama sarađujemo kako bismo djeci pružili dodatne prilike za odmor, druženje, boravak u prirodi i iskustva izvan njihove svakodnevne sredine.

Ta saradnja ovog je oktobra donijela još jednu lijepu priču – priču o djeci, prirodi i posebnoj vezi koja se razvila između naših malih gostiju i maca iz Ledića.

Među djecom su bile i dvije djevojčice s teškoćama u razvoju. Djevojčice ne govore, ali veoma dobro razumiju ljude i svijet oko sebe. A u Ledićima se pokazalo da za neke od najljepših oblika komunikacije riječi uopće nisu potrebne.

Upravo su se njih dvije posebno povezale s našim macama.

Prvo smo učili kako voljeti nježno

Prvi dan boravka odgajateljice su mnogo pažnje posvetile tome da djecu nauče kako pravilno prilaziti macama, kako ih dodirivati i maziti, kada ih pustiti da se udalje i kako prepoznati da je životinji potreban mir.

Za djecu je to bila mala škola odgovornosti, strpljenja i obzira prema drugom živom biću.

U početku je bilo potrebno podsjećanje i usmjeravanje. Djeca su bila uzbuđena, željela su mace uzeti, pomaziti i igrati se s njima. Međutim, vrlo brzo su naučila da maca nije igračka i da i ona ima svoje granice.

Do kraja boravka gotovo svi su se s macama igrali samostalno, pažljivo i nježno, bez straha da će ih slučajno povrijediti.

A mace su im uzvratile povjerenjem.

Posebna veza koja ne traži riječi

Najviše nas je dirnula povezanost dvije djevojčice s teškoćama u razvoju i maca koje žive uz naš dom.

One možda ne mogu riječima ispričati šta osjećaju, ali njihova reakcija na mace govorila je dovoljno.

Pratile su ih pogledom, prilazile im, dodirivale ih i dugo ostajale uz njih. U tim trenucima nije bilo važno ko govori, a ko ne govori. Postojali su dodir, pogled, blizina i osjećaj sigurnosti.

Kontakt sa životinjama za djecu može biti mnogo više od zabave. Briga o životinji podstiče nježnost i empatiju, uči dijete da posmatra reakcije drugog bića i prilagođava svoje ponašanje. Za djecu kojoj je verbalna komunikacija otežana ili nije moguća, životinja može postati posebno vrijedan partner u neverbalnoj komunikaciji – bez pitanja, zahtjeva i očekivanja.

Upravo su to primijetile i odgajateljice koje najbolje poznaju djecu.

Posmatrajući djevojčice uz mace, govorile su o tome koliko im taj kontakt prija i koliko su opuštene i zainteresovane kada su životinje u njihovoj blizini. Za njih je i ovaj boravak bio još jedna potvrda koliko ovakvo okruženje može značiti djeci o kojoj svakodnevno brinu.

Dani provedeni napolju

A u Ledićima se tih dana malo sjedilo u kući.

Djeca su gotovo cijele dane provodila u dvorištu – trčeći, igrajući se, družeći se s macama i istražujući prostor oko kuće. Šetali smo i kroz selo, uživali u planinskom zraku i jednostavnim stvarima za koje u svakodnevnom gradskom ritmu često nema dovoljno prostora.

Nije bio potreban poseban program da bi dan bio ispunjen.

Dvorište, igra, šetnja, nekoliko maca koje se motaju oko nogu, zajednički obrok i osjećaj slobode bili su sasvim dovoljni.

Dok su djeca osvajala svaki kutak dvorišta, njihove tri odgajateljice pronašle su svoj omiljeni kutak – naš Barakah kutak.

Šadrvan je i ovog puta pokazao zašto smo željeli napraviti prostor u kojem će se, osim djece, moći odmoriti i ljudi koji svakodnevno brinu o njima.

Posljednji dan boravka protekao je upravo tu, uz roštilj, zajednički ručak i već pomalo tužno odbrojavanje vremena do povratka u Sarajevo.

"Kada ćemo ponovo doći?"

Boravak u Ledićima brzo je prošao.

Posebno kada se dani ne mjere satima, nego šetnjama, igrom, smijehom i brojem maca koje su tog dana došle po svoju porciju maženja.

Na kraju boravka i djeca i njihove odgajateljice imale su istu želju – da se ponovo vrate.

I upravo je to ono što želimo da Mali porodični dom u Ledićima bude.

Ne samo kuća u kojoj će djeca prespavati nekoliko noći, nego mjesto kojem će se radovati prije dolaska i koje će pamtiti nakon povratka kući. Mjesto na kojem dijete može trčati po travi, prošetati selom, upoznati životinje i naučiti kako se o njima brine.

A naše mace, koje su nekada i same trebale nečiju pomoć, u toj priči imaju posebno mjesto.

Brinući o njima, nismo ni slutili da će jednog dana upravo one pomagati nama da djeci ponudimo nešto što se teško može isplanirati ili kupiti – spontan kontakt, povjerenje, nježnost i komunikaciju kojoj nisu uvijek potrebne riječi.

Za dvije djevojčice koje su ovog oktobra boravile u Ledićima, upravo su mace bile među najvažnijim dijelovima tog iskustva.

Zato ćemo ih čekati ponovo.

I djecu.

I njihove odgajateljice.

A sigurni smo da će ih, čim se pojave u dvorištu, čekati i njihove male četveronožne prijateljice.