U ušuškano selo na Bjelašnici ovog vikenda slila se sva graja Tuzle – ona iskrena, dječija, koja ispuni prostor i ostavi trag. Dva kombija i dva auta iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla, puna uzbuđenja i iščekivanja, putovala su gotovo tri sata kako bi stigla do Malog porodičnog doma u Ledićima. Njih 19, uz pet članova stručnog tima, došli su sa jednom jednostavnom, ali velikom željom – iskoristiti sunčan vikend u Ledićima na najljepši mogući način.

 

Na ulazu u dvorište dočekali su ih osmijesi i pažnja – direktorica Fondacije Second, Belma Mujezinović, i direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja Sarajevo, Muhamed Musić, koji su danima ranije brižno pripremali njihov dolazak. I uspjeli su u onome što je najvažnije – već pri prvom koraku u kuću, djeca su osjetila smiraj. Onu posebnu lakoću prostora koji ne pritišće, već grli. Kuću koja na fotografijama izgleda lijepo, ali tek uživo pokazuje svoju širinu i toplinu. Osjetili su se dobrodošlo. Kao kod svoje kuće.

Kuhar koji je došao s njima odmah je prepoznao kuhinju kao svoj prostor – s osmijehom je slagao namirnice, dok su djeca spontano priskakala u pomoć. Nosili su kese, slagali, raspoređivali, bez puno riječi, ali s mnogo pažnje. U tim malim pokretima vidjela se sloga i odgoj koji nose sa sobom. Iako su njihovi životni putevi često obilježeni izazovima, ova djeca u sebi nose vrijednosti koje nadilaze okolnosti – vrijednosti koje bi mnogima mogle biti primjer.

Kad prostor postane dom

Nakon što su se smjestili i rasporedili po sobama, krenuli su prema ledićkom vodopadu. Snaga vode koja se s visine od desetak metara obrušava niz stijene ostavila je bez daha i djecu i odrasle. Smijeh se miješao s kapljicama koje su prštale na sve strane dok su pokušavali uhvatiti najljepši kadar za uspomenu. U tim trenucima nije bilo ničega osim čiste radosti.

Put ih je potom odveo prema restoranu kod Nesiba, gdje su ih, kao i uvijek, dočekali psi. Ovoga puta, osim tri domaća psa, pridružio im se i jedan “gost” iz sela Ostojići. Upravo je on postao njihov vjerni pratilac – pratio ih je u stopu, tražio dodire i pažnju, i nije ih napuštao ni kada su krenuli nazad prema kući. Kao da je prepoznao njihovu potrebu za blizinom i odlučio da bude dio njihove priče. Na radost djece, ali i odraslih koji su sve to posmatrali s tihim osmijehom.

Mace su se tog dana povukle, gotovo neprimjetno, kao da su znale da je red na psa da bude u centru pažnje. Djeca su ispunila dvorište igrom – lopta, reketi, trčanje, smijeh. Svaki trenutak bio je iskorišten do kraja.

Radost u najjednostavnijim trenucima

Sutradan su krenuli na izlet van Ledića, a njihov četveronožni prijatelj potrčao je za njima, ne želeći da ih pusti. Ipak, po povratku ga više nije bilo – vratio se svom gazdi, a prostor su ponovo preuzele mace. Tihe, nježne, spremne za maženje i prisustvo koje smiruje. U dvorištu se već pripremao roštilj, a dan je dobio još jednu posebnu dimenziju – jedan dječak je slavio 15. rođendan. Torte koje je direktorica donijela iz Sarajeva bile su više od slatkog iznenađenja – bile su znak da se na njih misli, da su važni, da se njihovi dani obilježavaju.

Tri dana su bila premalo za sve ono što su ova djeca doživjela – ne samo kroz aktivnosti, već kroz osjećaje koji su se u njima slagali. Već prvog jutra jedna djevojčica je tiho rekla kako bi voljela živjeti ovdje. Rečenica koja se često ponavlja među djecom koja provedu noć u Malom porodičnom domu. Jer Ledići nisu samo mjesto – oni su osjećaj pripadnosti.

Prije odlaska, ostavili su crteže i poruke koje sada krase zidove dnevnog boravka. Iskrene, čiste, bez zadrške – poruke kakve samo djeca mogu napisati:

“Hvala vam mnogo na svemu. Sve je bilo tako čarobno i prelijepo. Cijenimo mnogo vaš trud i dobrotu, što ste nas ugostili u ovako lijepu kuću. Cijenimo vas mnogo, mnogo. Još jednom hvala.”

Neke riječi ostanu na papiru, a neke se tiho nastane u prostoru i u ljudima.

To je možda najjednostavnije opisao čovjek koji Lediće živi svakodnevno. Lokalni farmer, od kojeg za djecu kupujemo mlijeko i sir, nakon njihovog odlaska je rekao:

“Selo je nekako mrtvo bez djece… Oni ga uvijek ožive.”

I zaista – ožive ga. Na nekoliko dana. A onda ostave tišinu koja podsjeća koliko su bili tu.