U Malom porodičnom domu u Ledićima, protekle sedmice, boravilo je 11 djece bez roditeljskog staranja iz Malog porodičnog doma u Sokolović Koloniji. U pratnji svojih odgajateljica proveli su dva dana na Bjelašnici, daleko od grada, buke i tehnologije.

Ovaj boravak pretvorio se u iskustvo koje je nadmašilo sva početna očekivanja – posebno dječaka koji tokom putovanja prema Ledićima nisu krili razočarenje.

Planinska kuća bez televizora. Bez interneta. Bez igrica.

Za neke od starijih dječaka to je zvučalo kao kazna, a ne izlet.

Ali priroda ima svoj način da polako, tiho i nenametljivo vrati djecu onome što im zapravo treba.

Mačići su "pobijedili" ekrane

Već prvog dana, pažnju su im potpuno preuzeli mačići u Ledićima. Dva mala, topla klupka krzna pronašla su svoje mjesto upravo tamo gdje je najmanje ko očekivao – u naručjima starijih dječaka.

Uvečer su mačići spavali ušuškani uz njih, a dječaci, koji su dan ranije žalili za Wi-Fi signalom, sada su pazili da se mace ne probude, da im bude toplo i sigurno.

"Ova dva dana su nam bila premalo. Sljedeći put želimo ostati duže,” kazali su direktorici Fondacije Second Belmi Mujezinović koja im je organizovala boravak.

Snijeg, selo i pravi umor

Vrijeme su provodili vani – na zraku koji "štipa" obraze i bistri misli.

Sankanje niz bijele padine, šetnje kroz selo, tragovi u snijegu, smijeh koji odzvanja među kućama i drvećem. Umor koji dolazi navečer nije bio od sjedenja, već od kretanja, igre i svježeg zraka.

To je onaj umor nakon kojeg se spava mirno.

Briga o prostoru kao dio odrastanja

Boravak u Ledićima nije bio samo izlet. Dječaci su pokazali i koliko mogu biti odgovorni.

Pomogli su u pospremanju otpada i ostataka materijala koji su ostali nakon radova na Mini Mačkambaru. Rukama su skupljali, nosili, čistili – ne zato što moraju, nego zato što su taj prostor počeli doživljavati kao svoj.

Učili su da priroda nije pozadina, nego zajednički dom koji se čuva.

Kada priroda postane učiteljica

Ova dva dana još jednom su pokazala koliko je djeci potrebno vrijeme bez ekrana – vrijeme u kojem se razvija strpljenje, empatija, osjećaj za drugo biće, bilo da je to prijatelj ili malo mjaukavo stvorenje koje traži toplinu.

U Ledićima nisu dobili bolji signal.

Dobili su nešto važnije – mir, povezanost, smijeh, dodir krzna, snijeg pod nogama i osjećaj da negdje pripadaju.

I zato su dva dana bila premalo.